SALAMON JAZBEC

Margelov institut, Zagreb[1]

OSVRT NA SMRT

ZLOČINCA KOJI JE SLAO U JADOVNO

U ponedjeljak, 20. lipnja 2011. ravnatelj koruškog Caritasa msgr. dr. Viktor Omelko[2] potvrđuje austrijskoj novinskoj agenciji APA da je 14. lipnja u Caritasovom domu u Celovcu u 99. godini života umro ustaški ratni zločinac Milivoj Ašner, predstojnik predstojništva ustaškog gradskog redarstva u Slavonskoj Požegi.[3] Ašner je odgovoran za ubojstva, mučenja, zatvaranja i deportacije srpskih, židovskih, romskih i hrvatskih civila u ustaške logore smrti, između ostalog i u sustav ustaških logora Gospić-Jadovno, gdje je otpremio direktora tvrtke Stock d.d. iz Požege 43-godišnjeg Edu Moskovića, koji je u gospićkom zatvoru i ubijen[4], te grupu Srba iz Požeštine, stradalih u Jadovnu.[5]

Ratnog zločinca Ašnera i njegovu zločinačku rabotu razotkrio je nakon višegodišnjih arhivskih i terenskih istraživanja u lipnju 2004. mladi zagrebački povjesničar rodom iz Požege Alen Budaj[6], te cijeli slučaj uz moju pomoć prijavio Centru Simona Wiesenthala iz Jeruzalema i hrvatskim pravosudnim vlastima. Unatoč visokim garancijama Predsjednika Republike Stjepana Mesića da Ašner neće napustiti zemlju, već odgovarati u Hrvatskoj za svoje zločine, početkom srpnja 2004. Milivoj Ašner iz Daruvara – preko Zagreba – bježi u Austriju.

Sedam je dugih godina prošlo od tada. Sedam biblijskih gladnih godina. Sedam godina gladnih pravde.

Izmijenila su se otad dva hrvatska predsjednika[7], tri austrijska savezna kancelara[8] i dva hrvatska premijera[9]; tri austrijska ministra vanjskih poslova[10] i tri hrvatska[11]; šest austrijskih ministara unutarnjih poslova[12] i četiri hrvatska[13], pet austrijskih ministara pravosuđa[14] i četiri hrvatska[15], dva austrijska veleposlanika u Zagrebu[16] i dva hrvatska u Beču[17] – ali Ašner je ostao nekažnjen, čvrsto ukotvljen na svojoj poziciji Haiderovog miljenika iz redova velebrojne emigrantske kolonije u Koruškoj.

Samo su dvije figure bitne za slučaj ostale na svojem položaju kroz sve ove godine – hrvatski glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i austrijski predsjednik Heinz Fischer. I Georg Aschner, kako je Ašnerovo ime u Austriji od 1946.

U međuvremenu su dva ministra – kojima smo se obraćali u svezi s rješavanjem slučaja – i preminula: hrvatski ministar unutarnjih poslova Marijan Mlinarić[18] i austrijska ministrica unutarnjih poslova Liese Prokop[19]. Od srca. Ašner je sve to preživio. Njegovo srce i dalje je tuklo za voljenu NDH. (Za nju bi ponovno sve učinio kao i '41. i '42 – izjavljuje jednom prilikom za medije.)

Prije sedamnaest godina, pokojni španjolski spisatelj Montalbán napisao je pseudoautobiografsku knjigu o životu i zločinu Bostonskog davitelja Alberta de Salva. Na prvoj stranici knjige stoji posveta: MOJIM ŽRTVAMA.[20] Ašnerova spokojna smrt, cinična je i makabrična posveta svim njegovim žrtvama, ali i opaka poruka potomcima i poštovateljima svih nevino postradalih u ratu i miru, od pamtivijeka do dana današnjeg.

I šta reći na sve to? Možda tek sljedeće.

U ovo doba prije osamsto godina, engleski kralj Ivan donio je povelju Magna Carta Libertatum, u kojoj stoji: „To no one will we sell, or deny, or delay, right or justice“.[21] Nikome se neće prodati, uskratiti ili prekasno ishoditi pravo ili pravda.

Žrtvama Holokausta, te žrtvama genocida nad srpskim i romskim narodom Požeštine, ta pravda nije stigla. Prodana je za tzv. dobre austrijsko-hrvatske ekonomskopolitičke odnose.[22] Uskraćena je u potpunosti od svih režima. Kasni sedamdeset godina i nikada neće biti izvršena.

Svjetske pravde nema. Ratni zločini po međunarodnim konvencijama ne zastarijevaju, ali u praksi ostaju nekažnjeni.

Izgleda da u pravu bijaše američki predsjednik Kennedy, ubijen u Dallasu prije pola stoljeća, kad reče da je ukorjenjivanje pravednosti u društvo trajni proces. Pravednost na ove prostore nije stigla niti osamsto godina od kada je Magna Carta donesena u Engleskoj za osorne polupismene barune. Po svemu sudeći, neće stići niti za još osamsto godina, kad ljudi budu robovi robota.

A s obzirom da je Ašner umro nekažnjeno i mirno pod okriljem Katoličke Crkve, njegovi zločini ostaju na teret Republici Austriji i Republici Hrvatskoj. Republici Hrvatskoj zato što ga je pustila da pobjegne, a Republici Austriji zato što je dopustila da ode s ovog svijeta bez kazne.

Na spomeniku u nacističkom logoru smrti Chełmno[23], šezdeset kilometara sjeverozapadno od Łódźa u Poljskoj, stoje ove riječi:

„Povedoše nas do šume, ondje nas gušeći plinom, strijeljajući i spaljujući.

Stoga našu buduću braću molimo da kazne naše ubojice.

Svjedoke naših stradanja, što i danas žive u okolici, još jednom molimo da naše ubojstvo razglase po cijelome svijetu.“[24]

Alen Budaj je ime Milivoja Ašnera objavio svijetu, obznanivši njegova nedjela, ali kazna je ostala neizvršena, kako ona u ime naroda, tako i ona u ime Republike Hrvatske. Time je odgovornost za Ašnerove zločine ostala na svima onima koji su jednog zločinca iz doba ustaške Nezavisne Države Hrvatske odbijali, izbjegavali ili propustili kazniti.

Naša humanistička misija prestaje tamo gdje čelične čeljusti moloha establišmenta melju. Nakon što učinimo sve da razotkrijemo zločin i pronađemo zločinca, ostaje nam samo da čekamo izvršenje pravde, koja je spora. I nedostižna.

---

[1] Publicist i aktivist civilnog društva iz Zagreba (rođ. 1965), glavni tajnik Margelovog instituta i suutemeljitelj Centra za društvena istraživanja „Dr. Branko Horvat“, autor knjiga Magnissimum Crimen – Pola vijeka revizionizma u Hrvata (Margelov institut; Zagreb, svibanj 2008 – 804. str.) i Sociologija hrvatskog revizionizma (Margelov institut; Zagreb, studeni 2010 – 464. str., veliki format).

[2] Rođ. u mjestu Tichoja ob Sonnegg, 4. srpnja 1935. Predsjednik koruškog Caritasa od 1974. godine. Zaređen za katoličkog svećenika 3. srpnja 1960. (Za koruški Caritas je sredinom 2010. radilo 1170 zaposlenika, a pod njim djelovalo sedam škola, devet domova za starije osobe i 63 dječja vrtića.)

[3] Rođ. u Daruvaru, 21. ožujka 1913.

[4]Alen Budaj Vallis Judaea – Povijest požeške židovske zajednice; D-Graf; Zagreb, 2007 - str. 447. Upis za žrtvu Holokausta iz Slavonske Požege Ödöna/Edu Moskovitsa, od oca Samuela, rođ. 17. lipnja 1898. u Požegi. Državnom odvjetništvu RH i hrvatskom sudu predana je kompletna arhivska dokumentacija o ovom slučaju i to je jedna od stvari za koje se kazneno teretio M. Ašner.

[5] Pavle /Petra/ Bijelić (30), Savo /Janka/ Jovanović (35), Đorđe /Nikole/ Petrović (29), Nikola /Nikole/ Šarčević (53), Pavle /Stanka/ Šarčević (53), Pavle /Nikole/ Treskavica (37), Jovan /Laze/ Stojanović (36), Jovan /Jovana/ Večerinović (40) i Petar /Jovana/ Večerinović (46) iz Ratkovice; Jovan Marković (42) iz Slavonske Požege; Stevo Milojević (62) iz Latinovca; Jovo /Steve/ Nanić (36) iz Tominovca; Luka /Jove/ Petrović (53) iz Amatovaca; Jovan /Timotija/ Stanojević (59) iz Jakšića i Jovo /Božidara/ Stepanović (41) iz Migalovaca.

[6] Danas direktor Margelovog instituta, židovske organizacije iz Zagreba, osnovane u veljači 2007. sa zadaćom monitoringa antisemitizma, proučavanja Holokausta, razotkrivanja i prijave ustaških ratnih zločinaca, te borbe protiv historijskog revizionizma. Margelov je institut objavio dvije stručne publikacije (Magnissimum Crimen – Pola vijeka revizionizma u Hrvata i Sociologija hrvatskog revizionizma) , a distribuira i dvije druge publikacije (Alen Budaj Vallis Judaea – Povijest požeške židovske zajednice; Zdenka Novak Kad se nebo srušilo /izdanje Udruge umjetnika „August Šenoa“; Zagreb, 2002/). U okviru svojeg istraživanja ratnih zločina iz endehazijske ere, Margelov institut se intenzivno bavio slučajevima: predstojnika predstojništva gradskog redarstva u Požegi Milivoja Ašnera; predsjednika ustaškog prijekog suda iz Osijeka dr. Ive Karla Lea Korskog; ustaškog stožernika iz Dubrovnika Ive Rojnice; čuvarice ustaškog logora u Staroj Gradiški Nade Šakić i drugih. Na inicijativu glavnog tajnika Margelovog instituta, bratska organizacija Centar za društvena istraživanja „Dr. Branko Horvat“ uspjela je svojom sveobuhvatnom akcijom, koja je uključivala i javne prosvjede povodom Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust 27. siječnja 2010, ishoditi promjenu imena zagrebačkog mjesnog odbora Mile Budaka u Folnegovićevom naselju (gradska četvrt Peščenica-Žitnjak). Iako je predloženo da taj mjesni odbor dobije ime najmlađe glumice Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba Lee Deutsch, žrtve Holokausta, koja je sa 16 godina deportirana u Auschwitz, ime Odbora vraćeno je nakon dvadeset godina odlukom Skupštine Grada Zagreba 22. srpnja 2010. na ono koje je prijašnja mjesna zajednica nosila do 1990. godine – Mjesni odbor Otona Župančiča. Početkom 2011. godine, u Zagrebu je Margelov promovirao autobiografsku knjigu Zdenke Novak Kad se nebo srušilo, sa svjedočanstvom njezinog preživljavanja Holokausta u ustaškoj NDH. Zdenka Novak je majka učesnika i izlagača na Prvoj međunarodnoj konferenciji o sustavu ustaških logora Gospić-Jadovno dr. Dana Novaka, sveučilišnog profesora matematike iz SAD-a, kojem je knjiga i posvećena. Zdenka je umrla 2003. u Izraelu. Dio njezine obitelji stradao je u ustaškim logorima na otoku Pagu i u Jadovnu, te u Jasenovcu.

[7] Stipe Mesić, Ivo Josipović.

[8] Wolfgang Schüssel, Alfred Gusenbauer, Werner Faymann.

[9] Ivo Sanader, Jadranka Kosor.

[10] Benita Ferrero-Waldner, Ursula Plassnik, Michael Spindelegger.

[11] Miomir Žužul, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković.

[12] Ernst Strasser, Liese Prokop, Wolfgang Schüssel, Günther Platter, Maria Fekter, Johanna Mikl-Leitner.

[13] Marijan Mlinarić, Ivica Kirin, Berislav Rončević, Tomislav Karamarko.

[14] Karin Gastinger, Maria Berger, Johannes Hahn, Claudia Bandion-Ortner, Beatrix Karl.

[15] Vesna Škare-Ožbolt, Ana Lovrin, Ivan Šimonović, Dražen Bošnjaković.

[16] Helga Konrad, Jan Kickert.

[17] Zoran Jašić, Gordan Bakota.

[18] Dne 4. rujna 2007. u Varaždinu.

[19] Dne 31. prosinca 2006. u St. Pöltenu.

[20] Manuel Vázquez Montalbán Davitelj /El estrangulador/ („Fraktura“; Zaprešić, 2004 – str. 5).

[21] lat. Nulli vendemus, nulli negabimus aut differemus, rectum au justitiam. (Magna Carta od 15. lipnja 1215; §40)

[22] Drugim riječima: za glatko korupcionaško namirenje hrvatske političke elite mitom austrijskih tvrtki i financijskih institucija – kao što možemo vidjeti iz recentnih političkih i gospodarskih afera. Dok je kroz prvu polovicu devedesetih godina XX. stoljeća Hrvatska bila u izvjesnom neokolonijalnom odnosu naspram Njemačke, a u drugoj polovici devedesetih i prvu polovicu prvog desetljeća XXI. stoljeća naspram Sjedinjenih Američkih Država, kroz cijelu drugu polovicu prvog desetljeća XXI. stoljeća, utilitarističkom samovoljom svojih kvazidemokratskih vlastodržaca Hrvatska trpi sličan neokolonijalni odnos prema Austriji, dok je kroz cijelo razdoblje od dvadeset posljednjih godina Hrvatska u kontinuitetu pod snažnim utjecajem Vatikana, čak i za vrijeme smušene sedme i osme koalicijske vlade s esdepeovskom dominacijom i Ivicom Račanom na čelu, od 27. siječnja 2000. do 30. srpnja 2002. i od 30. srpnja 2002 do 23. prosinca 2003.

[23] Kulmhof; logor pored poljskog sela Chełmno nad Nerem /Kulmhof an der Nehr/, koji je djelovao u dva navrata: od kraja 1941. do proljeća 1942. i od ljeta 1944. do početka 1945, zasnovan 7. prosinca 1941. S četvrt milijuna židovskih žrtava, od svih logora smrti u novijoj povijesti, to je vjerojatno logor s najmanjim procentom preživjelih. Ovisno o izvorima, broj preživjelih se kreće od dvojice do šestorice. Iz logora je 1942. uspio pobjeći 35-godišnji kožarski radnik Michal Mordechai (Jaakova) Podchlebnik iz sela Bugaj, sjeverno od gradića Koło /Warthbrücken/, a Szymon Srebnik je ranjen u glavu 17. siječnja 1945. i ostavljen bez svijesti u krugu logora na hrpi od 14 ustrijeljenih muškaraca, nakon što su nacisti prije napuštanja Chełmna pobili pucnjevima iz pištolja u glavu posljednjih četrdesetak logoraša. (Preživio je rat i umro u 76. godini života 2006. u Izraelu.) Szlamek Bajler pobjegao je iz logora, no nešto kasnije tijekom rata uhvaćen je i ubijen u logoru Bełżec. Njemu se pripisuje autorstvo tzv. Grojanowski-izvješća, sastavljenog od strane Emanuela Ringelbluma u Varšavskom getu prije travnja 1942, u sjedištu operativne grupe „Oneg Šabat“, a koje u detalje opisuje strahote logora prema svjedočenju jednog logoraša koji je uspio pobjeći iz logora Chełmno. Iz logora je 17. siječnja 1945. pobjegao i svjedok na suđenju Eichmannu Mordechai Zurawski iz Włocławeka – koji je prilikom bijega od strane jednog esesovca ranjen u nogu – a profesorica s Centra za srednjoistočne studije Sveučilišta Harvard dr. Sara M. Roy u jednom je tekstu napisala da je njezin otac Abraham preživio Chełmno, bez ulaženja u detalje. U svojem svjedočenju pred istražnim sucem Okružnog suda u Łódźu 1945, Podchlebnik spominje kako je s njim iz logora pobjegao izvjesni Winer iz Izbice Kujawske, koji je, po njegovom saznanju, umro kod Zamośća u južnoj Poljskoj 1944. U logoru Chełmno se ubijalo vožnjom automobilskim kolima – marke Magirus, Opel Blitz i Diamond Reo) – u čiji se zabravljen vagonski dio vraćao ispušni plin. To je metoda koju je prvi zapovjednik logora SS-Hauptsturmführer Herbert Lange već koristio između kraja 1939. i travnja 1940. u Poljskoj za „eutaniziranje“ duševnih bolesnika i ljudi sa smetnjama u duševnom razvoju. Tijela ugušenih ljudi su zatim spaljivana u šumi. Upravo je u Chełmnu Paul Blobel usavršio svoju metodu uništavanja leševa žrtava, koja se kasnije od nacista uvriježeno koristila tijekom operacija u Istočnoj Europi. U Chełmnu su – između ostalih – ubijeni Židovi rasformiranog geta u Łódźu, pet tisuća Roma, Židovi Velikog Vojvodstva Luxemburg, te 88 djece iz češkog sela Lidice. (Ovu fusnotu dajem prema raznim izvorima: dokumentarni film Shoah Claudea Lanzmanna s osobnim svjedočanstvima Podchlebnika i Srebnika; djela Martina Gilberta; uvod Šmuela Krakovskog i Ilije Altmana za englesko izdanje knjige Svjedočenja zadnjih zatočenika logora smrti Chełmno; podaci Yad VaShema; zapisnici sa suđenja Adolfu Eichmannu u Izraelu /osobito LXV. ročište suda sa svjedočenjem Zurawskog/; zapisnici poslijeratnog suđenja esesovcima u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj, te Poljskoj; izjava Mordechaia Podchlebnika na zapisnik od 9. lipnja 1945. istražnom sucu Władysławu Bednarzu na Okružnom sudu u Kołu; Srebnikova izjava na sudu u Łódźu iz lipnja 1945.)

[24] Zaista je čudesna stvar da je u sovjetskim arhivima preživio potresan dokumentarni zapis vrhunskog značaja, sastavljen od posljednjih 47 logoraša u logoru Chełmno dne 9. siječnja 1945. Zapis na poljskom, obima 17 strana, ispisan raznim rukopisima grafitnom olovkom po papiru notesa, jedan poljski seljak predaje Crvenoj armiji (koja je od 18. siječnja 1945. u Chełmnu), a Crvena armija ga zatim 10. ožujka 1945. predaje Židovskom antifašističkom komitetu u Moskvi – u prijevodu na ruski (preveo poručnik Eizenman, prevoditelj pri 7. krilu političke uprave prve bjeloruske fronte) – no i zaplijenila nedugo nakon toga s ostalom arhivom po prislinom rasformiranju Komiteta. Relativno nedavno, njegovo postojanje je obznanjeno i nakon toga je zapis 1991. predan Yad VaShemu, a njegov sadržaj preveden na hebrejski i 1995. prvi put objavljen, u privatnom izdanju Ester Reiss iz Jeruzalema, pod naslovom Chełmno – Logor smrti za totalno uništenje. U tom se strašnom zapisu objavljuju uistinu frapantne stvari, iznesene od strane nekoliko desetaka očevidaca užasa u logoru. Po svojim strahotama, svjedočanstva zastrašujuće podsjećaju na svjedočanstva iz Jasenovca i Jadovna. (Jedan logoraš, primjerice, opisuje slučaj sestre logoraša Finkelsteina iz Pabianice, koju su donijeli s tijelima ostalih Židova usmrćenih plinom pred krematorij. Žena je došla k sebi i napala vlastitog brata, koji je bio zadužen za spaljivanje leševa, tukući ga pred ukrajinskim i židovskim ukopnim odredom ispred krematorija, uz povike: „Moj brat! Ja sam još živa, a on me želi baciti u vatru!!!“) Iako je spomenik u Chełmnu podignut 1964, kad još javnosti nije bio poznat sadržaj gornjeg dokumenta, po mojem mišljenju, preko onih koji su ga uspjeli pročitati neposredno nakon II. svj. rata, duh i karakter obraćanja logoraša nepoznatom budućem pronalazaču i čitateljima tog prevažnog dokumenta na neki način ipak dospijeva na sâm spomenik, podignut na mjestu bivšeg logora. Na početku dokumenta, logoraši u dirljivoj formulaciji daju svoj blagoslov onome tko će jednom pronaći njihov posljednji zapis i razglasiti njegov sadržaj. (U prijevodu na engleski Ade Holtzman i Biance Shlesinger: „Blessed be the person who finds this notebook. We ask from you to read it carefully and publish widely all what is written in it. We also ask you to inform all the family members who survived and live outside the premises of the terrible disaster!!!“) Logoraš Israel Ziegelman u Zapisu iz Chełmna piše: „Volio bih da sam ptica i da mogu odletjeti odavde, tamo preko, daleko, u neki bolji svijet, da kažem svima što se ovdje zbiva.“ Vjerujem da su to poželjeli i mnogi u Jasenovcu i Jadovnu, u Slanom i u Metajni.