Druga misija dr Davida Albale
u Sjedinjenim Američkim Državama 1939-1942. godine (3)
Prve vesti o nemačkim napadima i bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. ostavile su težak utisak na osoblje jugoslovenskog poslanstva u Vašingtonu, kao i na Davida Albalu i njegovu suprugu Paulinu.[1] “U poslanstvu su svi poraženi. Svi jure iz kancelarije u kancelariju k’o bez glave. Fotić na sve strane telefonira i odasvud ga telefonom traže i zapitkuju. U 9.30 on mi kaže: ‘Mi smo bili pristali na pakt i priznali ga, razume se ne na tajne klauzule, i odmah smo o tome obavestili nem./ačku/ vladu, pa prema tome Ribentrop lažno obaveštava svet o nama. Ja ću to amer./ičkoj/ publici dokumentima dokazati.” Albala je predložio poslaniku da mu uredi nastup pred Nacionalnim klubom štampe (National Press Club), a ponudio mu se i za “koji bilo koristan posao.” Uz Albalino posredovanje, Fotić je 10. aprila 1941. održao govor u ovom klubu pred predstavnicima Stejt dipartmenta, diplomatskog kora i oko 400 novinara, koji su toplo pozdravili poslanika i sve članove poslanstva.[2]
Zajedno sa poslanikom Fotićem i drugim osobljem poslanstva, Albala se odmah svesrdno angažovao na organizovanju slanja pomoći u zemlju. Posle predavanja u Klubu štampe 10. aprila, po Fotićevoj želji, članovi poslanstva posetili su Svifta (Swift), načelnika odeljenja u američkom Crvenom krstu “po pitanju skupljanja priloga u zemlji za jugoslov./enski/ fond. To smo povoljno svršili.” Na molbu Rastka Petrovića Albala je 17. aprila ponovo posetio Svifta u vezi sa slanjem poručenog sanitetskog materijala u zemlju. Ispostavilo se da sav materijal još nije ni kupljen, ali da će najdalje početkom naredne nedelje biti upućen brodom u zemlju. Albala se ponudio za ma kakav rad u Crvenom krstu i ispričao prijatno iznenađenom Sviftu kako je u SAD još za vreme Prvog svetskog rata govorio javno i često za Crveni krst. O svom razgovoru Albala je odmah referisao poslaniku.[3]
Fotić je 19. aprila zamolio predsednika američkog Crvenog krsta Normana Dejvisa (Norman Davis) da se u Beograd pošalje pomoć u hrani. Dejvis je ponudio da se odmah pošalje 25.000 dolara, jer nije bilo načina da se pošalje hrana. To je Fotić odbio, jer novac nije mogao mnogo da pomogne. Konačno su se dogovorili da se novac pošalje u Bukurešt, a da se hrana u toj vrednosti odande prebaci u Beograd što je odmah podržao i rumunski otpravnik poslova u Vašingtonu.[4]
Opasnost koja je zbog nemačkih pobeda na Balkanu i u severnoj Africi zapretila Palestini (Erecu), odnosno mogućnost propasti ideje obnove jevrejske države, skoro opsesivno je zaokupljala cionistu Davida Albalu. Napori da se to spreči ili da se ublaže posledice moguće katastrofe postali su osnovni sadržaj njegovog angažovanja u cionističkom pokretu. Postao je veoma kritičan prema cionističkom vođstvu, pre svih prema najodgovornijem vođi, H. Vajcmanu. U svojim dnevničkim zapisima nije štedeo ni široko članstvo američke cionističke organizacije zbog, kako je smatrao, nedovoljnog razumevanja tragične situacije u kojoj se našao jevrejski narod.
Posle velikog javnog predavanja o Palestini prvog čoveka Svetske cinističke organizacije Haima Vajc-mana 6. aprila 1941. Albala je zabeležio: “Govorio je bez žara i uverljivosti, skoro mlako, i, manje više, poznate stvari. Ništa novo bez naglašavanja današnje j./evrejske/ tragike i današnje svetske drame. Očigledno čuva svoje zdravlje i bliži se senilnom stanju. Jasno mi je bilo da je neophodno potrebno da cij./onistička/ org./anizacija/ treba da nađe novog vođu, sa više inicijative, sa više prodorne snage, sa novim idejama, sa više oduševljenja, sa više sposobnosti, sa više mladićskog zanosa.”[5]
Na sednici mesne cionističke organizacije u Vašingtonu 8. aprila 1941, na molbu predsednika, D. Albala je upoznao skup sa političkom situacijom. Izneo im je svoje predviđanje da će bez brze američke pomoći doći do propasti balkanskih država, Jugo-slavije, Grčke i Turske čime se otvara put za propast Palestine (Ereca) i Egipta. “V. Brit./anija/ nije tako jaka kao što se ovde misli, S.A.D. biće maksimalno ugrožene, ako H./itler/ bude dominirao celom Evropom. Po sednici svi su se članovi skupili oko mene tražeći od mene dalja obaveštenja. Bili su jako impresionirani mojim govorom. Rabbi Breslau reče mi da će o tome razgovarati u glavnoj upravi cij./onističke/ organizacije. Još ne znaju na čemu u Evropi žito raste. Još nisu svesni toga da se H./itler/ ne može da sruši samo rečima i izolacionističkom politikom.”[6]
Prilikom susreta sa Vajcmanom 10. aprila 1941. Albala mu je prvo ukazao na rđavu političku i vojnu situaciju na Balkanu i na celom Prednjem istoku, a zatim je izneo predloge koji, po njemu, zahtevaju najhitnije rešavanje. “ Usled neposredne ugroženosti Pal./estine/, zamolio sam ga da odmah naredi u Pal./estini/ evakuaciju sve male jevr./ejske/ dece i svih drugih pokretnih stvari od vrednosti, i to za J./užnu/ Afriku.” Predložio mu je i sledeće: da u saradnji sa britanskom vladom zatraži u SAD veći broj aviona, tenkova i drugog ratnog materijala i da se to sa hranom hitno prebaci u Palestinu; da se sa odobrenjem američke i britanske vlade u SAD organizuje regrutovanje 100.000 jevrejskih dobrovoljaca za Palestinu; da se organizuje prikupljanje dobrovoljnih priloga u SAD za naoružanje Palestine. “Da egze-kutiva cij./onističke/ organiz./acije/ napiše jedno lepo pismo jugosl./ovenskoj/ vladi izražavajući joj svoje simpatije za herojsku borbu jug./oslovenskog/ naroda, koji se danas bije jednim delom i za slob./odnu/ j./evrejsku/ Palestinu. Predložio sam da Dr. W./eizman/ odloži svoju posetu F./otiću/ za koji docniji, pogodniji termin. V./ajcman/ je bio kao oparen kad sam mu sve to izložio. On nije smatrao da je situacija po P./alestinu/ već sad tako opasna. Ja sam ga opomenuo da ne sme da napusti Amer./iku/, dok sva ta pitanja oko samoodbr./ane/ Pal./estine/ prethodno povoljno ne završi.” Vajcman je iste večeri obavestio Albalu da je razgovarao sa britanskim ambasadorom Halifaksom i da ima izgleda da se jedan deo njegovih predloga sprovede. Ugovorili su novi sastanak za 15 dana kada Vajcman bude ponovo došao u Vašington. “Jutros pri rastanku zagrlili smo se i poljubili i poželeo mi svako dobro. - Strašan dan, moja otadžbina izdiše, a Erec je u najvećoj opasnosti.”[7]
Šture i kontradiktorne vesti o toku ratnih operacija u Jugoslaviji još više su unosile zabrinutost i zbunjenost. “Od naše vlade, niti iz naše zemlje još uvek ne stižu nikakve vesti. Zna se indirektno samo toliko da je vlada još odmah posle prvog bombardovanja napustila Beogr./ad/ i otišla u unutrašnjost. Pre toga od bombi je poginuo ministar Kulovec. Nemci kažu da je Beogr./ad/ sav u plamenu /.../” Trećeg dana rata, 8. aprila, potvrđene su vesti da su jugoslovenske snage zauzele Skadar, kasnije je stigla i vest da je zauzet Lješ, ali i da su jake nemačke snage prodrle do Strumice. Zbog toga Solun je bio ugrožen i očekivao se njegov brzi pad zbog čega su Grci bacali krivicu na jugoslovensku vojsku.[8] Već 9. aprila, posle vesti o nemačkom prodoru Vardarskom dolinom i zauzimanju Skoplja i Soluna (ta vest potvrđena je tek 14. aprila), kao i spajanju nemačkih snaga sa italijanskim jedinicama u Albaniji, Albala je zabeležio: “Slom naše vojske, a s time i katastrofa naše zemlje izgleda da su otpočeli. /.../ U posl./anstvu/ svi su zaprepašćeni.”[9]
Nove crne vesti stizale su jedna za drugom i 10. aprila: “Naši izveštaji neredovno stižu i nepotpuni su. Beograd je sav u ruševinama. U Zagrebu su Hrvati uz pesmu i klicanje dočekali Nemce. Pavelić je odmah preko radia javio da je obrazovao vladu slobodne hrvatske države./.../ Svojim oklopnim i brzim jedinicama Nemci prodiru moravskom dolinom na sever i sistematski seku veze između naših armija, koje padaju u klopku, bez prethodnih velikih sukoba. Očigledno je da je dezorganizacija naše dične vojske, bar u Srbiji i J./užnoj/ Srbiji, potpuna. Izgledi da se gro vojske može da dočepa bos./anskih/ planina u dobrom stanju, sve su manji. /.../ Ipak, naši se bore herojski. Nedostatak tenkova i snažne aviacije prouzrokovao je naš slom.” Uz komentar na američkom radiju prema kome se jugoslovenska armija nije odupirala onoliko koliko su očekivali, Albala je 11. aprila sa gorkom ironijom primetio: “Dakle, nismo sami uspeli da skrhamo nemačku vojnu silu, nismo Hitlera živog uhvatili i nismo dosta ginuli. Amerikanci su računali da ćemo mi sami posigurno poraziti Nemce, kako njihovi sinovi ne bi morali da ginu /.../ Oni su u nas razočarani! Ta, zaboga, eto, šalju nam hitnu pomoć, koja još nije ni pošla, i koja će u najboljem slučaju stići za tri meseca ili koja možda uopšte neće stići, a ako i stigne, to će biti u času, kada već odavna ne bude bilo nijednog slobodnog jugoslov./enskog/ vojnika.” Nešto svetla unosili su izveštaji iz Berna 12. i 13. aprila da otpor jugo-slovenskih snaga jača i da se vode uporne borbe kod Kačanika.[10]
Na vest od 13. aprila 1941. da su nemačke trupe zauzele jugoslovensku prestonicu, veliki rodoljub i Beograđanin dr David Albala zabeležio je svoj lament nad voljenim gradom:
“Jutros u 6.30 posle junačke odbrane Beograd je potpao pod naprijatelja. Moj lepi Beograde! Ni tebe zla sudba nije poštedela. Bio si duša i nada cele zemlje. Sve što je bilo prožeto ljubljvlju za zemljom, hranilo se tvojim mlekom. Potsticao si radene, hrabrio si nevoljne i malodušne, podizao si i štitio slabe, čuvao si i stvarao narodnu tradiciju, čeličio si omladinu, razgaljivao si setne i potištene, svojom veselom pesmom razbijao si brige zabrinutih, radovao si se i klicao kad se narod radovao, tugovao si i suze lio kad je narod tugovao, svojom vedrom pesmom svoje si veselio i dušu stranaca pridobijao. Večiti optimista, svojim gordim i čestitim stavom stajao si vr’ Save i Dunava kao orao-zaštitnik za celu zemlju. Tvoja široka krila lebdela su nad celim narodom mazeći ga i grleći ga.
A sad ležiš u ruševinama i zgarištu. Preko 3000 tvoje dece leže mrtva, pritisnuta kamenjem ili raznesena i gola po ulicama tvojim. Pisak i lelek razležu se u svima kutovima tvojim, a bol i očajanje kidaju grudi od straha izbezumljenih i teško ranjenih. Krv sinova i kćeri tvojih obojila je i natopila zemlju tvoju, a senke preživelih nesrećnika uzalud traže svoje mile i drage prevrćući unakažena telesa razbacana kojekude i izložena vranama i gavranima.
Primi u nedra svoja na večiti počinak pre vremena poginule, vidaj rane nebrojenim ranjenicima tvojim, budi milostiv prema živim junacima iskidanih udova, razranjavljenog tela, oslepelima i ogluvelima, golima, beskućnicima i nezaštićenima. I čekaj strpljivo, dok ponovo i tebe ne zahvati sunce slobode i bahat pravde.”
Vesti sa više strana o uništenju jugoslovenske vojske i prestanku organizovanog otpora 16. aprila 1941. nisu više mogle da se dovode u sumnju, a najcrnje Albaline slutnje postajale su stvarnost: “Teško našima, koji su već postali i koji će uskoro postati zarobljenicima Nemaca, dželata./.../ Sve ogromne žrtve koje su naši podneli za slobodu, bile su uzaludne. Mi smo sve uzgubili, sve, - sem časti. Da li su naši živi? Grozim se kod pomisli, da možda nisu više u životu. A ako su živi, šta li im, Bože, tek pretstoji u koncentracionim logorima. Pa tek celokupno jevr./ejsko/ i nejevr./ejsko/ stanovništvo, koji su mi podjednako dragi i bliski mome srcu. Zajedno su uživali svoja građ./anska/ prava u zemlji za koju su se borili i koju su žarko voleli i sad zajednički će da pate pod krvnikom, neprijateljem. Da li se mogao ko spasti?” Sutrašnji dan, 18. april 1941. Albala je označio kao crni dan za Jugoslaviju, jer su stigle vesti o bezuslovnoj predaji vojske: “Naše ropstvo počinje. Raja, prava raja, kao nekad pod Turcima. Ali ovog puta još i gore. Nem./ačka/ metoda mučenja su još pakosnija, ubistvenija i podmuklija. Kakvi im zli časovi samo predstoje! S jugo-sl./ovenskim/ narodom, a naročito s našim Jevr./ejima/ postupaće nesumnjivo isto tako svirepo kao s Poljacima, sa Česima i dr./ugima/. Voleo bih da dočekam dan kad na svetu neće biti više ni jednog živog Nemca. Pa svi su oni zlikovci, ubice i dželati./.../”[11]
I posle vesti o propasti zemlje, Albala je nastavio redovno da vodi svoj dnevnik beležeći značajnije aktivnosti i događaje. Bez komentara zabeležio je da su vlada i kralj objavili u Atini da će, makar i izvan domovine, nastaviti borbu protiv nacizma i fašizma. O tome je 19. aprila 1941. izašao Fotićev kominike u “Njujork tajmsu”, a sutradan je u ovom najvećem američkom listu izašao i opširan Fotićev članak o najnovijim događajima u Jugoslaviji.[12] Tužna vest koja je stigla 19. aprila 1941, duboko lično je pogodila D. Albalu. Sa izrazima dubokog saučešća, Stiven Vajs je pisao Albali da je bilten JTA (Jewish Telegraph Agency) preneo vest o pogibiji vrhovnog rabina Jugoslavije dr Isaka Alkalaja, uz molbu da se vest proveri. Tek posle mesec i po dana, 9. jula, na veliku Albalinu radost, ispostavilo se da ova vest nije bila tačna.
Procenjujući uzroke jugoslovenskog poraza nekoliko dana posle kapitulacije njene vojske, Albala ih je našao u političkoj odluci da se brani svaka tačka državne teritorije. Sa vojničkog stanovišta trebalo je napustiti severne krajeve, koncentrisati snage u Srbiji, “a naročito u Južnoj Srbiji, koja se bezuslovno morala držati kao jedina strategiska otstupnica za celu vojsku i kao jedina veza sa grčko-engl./eskim/ trupama/.../” Osim vojnički, Jugoslavija je, po Albalinoj oceni, pretrpela i propagandni poraz. Povodom kratke Simovićeve izjave o pretrpljenom porazu, zabeležio je: “Izjava nije nimalo spretno sastavljena i ne daje pravu sliku o velikim žrtvama koje je naša zemlja pretrpela, kao god ni o herojskom otporu naše vojske. Uopšte uzevši, naši odgovorni vođi propustili su da na vreme, sistematski i pre-gledno dadu jasan pregled o događajima koji su prethodili ratu, kao god i razvoj ratnih operacija. Svetsko javno mišljenje je o našem nedavnom ratnom naporu dobilo rđav utisak. Najpre, ono je sasvim mršavo o tom ratu obaveštavano, a zatim u koliko je obavešteno, izgleda kao da su se naši ili slabo borili, ili se uopšte nisu borili. Proboj na tromeđi bug./arsko/-grčko-jug./oslovenskoj/ je zaista bio fatalan ne samo za celu našu vojsku, no i za ceo grčko-engl./eski/ front. Probijanjem toga fronta još prvog dana rata ceo balkanski rat bio je za Nemce dobijen.”[13]
Strahote rata u Jugoslaviji tokom aprila 1941. izuzetno teško su pogodile Davida Albalu. Na osnovu postupanja Nemaca sa Jevrejima u drugim okupiranim zemljama bilo mu je potpuno jasno da će i u Jugoslaviji posebno Jevreji biti izloženi velikim progonima. Za njega je izuzetno bolna bila činjenica što se on, predsednik beogradske Sefardske opštine i potpredsednik Saveza jevrejskih veroispovednih opština Jugoslavije, našao daleko od zemlje, na sigurnom, dok su oni kojima je bio predvodnik bili izloženi patnjama i stradanjima. Paulina Albala zabeležila je reči svoga supruga: “pretsednik sedi u bezbednosti u Americi, a cela naša zajednica je propala. Ja se stidim /.../” Sve to delovalo je negativno i na Albalino zdravlje, tako da je, prema sećanju supruge Pauline, odjednom oronuo. Crne vesti sustizale su jedna drugu i kao da više nije bilo smisla da se radi i bori.[14]
Zbog prekida veza sa zemljom David i Paulina Albala nisu imali vesti ni o svojim najbližim rođacima i prijateljima, pa su bili veoma zabrinuti nad njihovom sudbinom. Tek 25. aprila preko Stejt dipartmenta stigle su poslaniku Fotiću prve vesti iz zemlje o njegovoj porodici, pa je i Davidu Albali omogućeno da istim putem pokuša da se obavesti o sudbini članova svoje i Paulinine porodice.[15]
I pored svih nedaća, David Albala je, ipak, našao snage da nastavi svoje delovanje kako na političkom, tako i na propagandnom, humanitarnom i drugim poljima. Uz ostalo, obavljao je i dužnost, izgleda nezvaničnog, lekara jugoslovenskog poslanstva.
Od svog dolaska u SAD krajem 1939. godine D. Albala se zalagao da se uputi što veća američka pomoć svim protivnicima Osovine, kao i da SAD uđu u rat. On je bio ubeđen da samo udružene snage velikih i malih zemalja mogu da stanu Hitleru na put.
Posle munjevitih nemačkih pobeda u zapadnoj Evropi 1940. i sasvim izvesne pobede na Balkanu u aprilu 1941. godine Albala se pribojavao da se ostvaruju njegova najcrnja predviđanja: sledi brz nemački prodor ka Turskoj i kroz severnu Afriku ka Egiptu, a zatim dalje ka Bliskom i Srednjem istoku i Indiji. Pad Britanskog carstva otvorio bi Hitleru put za gospodarenje svetom što bi bila propast i za jevrejski narod, ne samo u Evropi, nego i u Palestini i celom svetu. Preko cionističkih vođa, u prvom redu preko H. Vajcmana, Albala se zalagao za što veću pomoć Palestini (Erecu). Istovremeno, činio je velike napore da se što više pomogne borba usamljene Velike Britanije, koja, smatrao je, bez pune američke pomoći neće moći dugo da se održi. Iznad svega, i dalje se zalagao da SAD uđu u rat smatrajući da samo to otvara perspektivu pobede. Pribojavao se, međutim, i za stanje u SAD gde je, po njegovoj oceni, jačao antisemitizam, podstican nemačkom propagandom, a štrajkovi miliona radnika nemačkog i italijanskog porekla su mogli zemlju da odvedu u građanski rat. On je i dalje nastojao da za svoja gledišta pridobije uticajne ljude, bilo Jevreje, bilo nejevreje, naročito one u vrhu američke administracije, koji su mogli najviše i da učine.
Jedan od kanala kojim je Albala pokušavao da dopre do ljudi iz vrha američke administracije bila je i uticajna dobrotvorna organizacija jevrejske elite Nezavisni red Bene Berit (B’nai B’rith). Sa rabinom Polom Ričmenom (Paul Richman), šefom oba-veštajnog odseka Reda, vodio je duže razgovore 14. aprila 1941.[16] Izneo mu je svoje predviđanje da bez pune američke pomoći Britanci neće izdržati više od nekoliko meseci. Ako SAD ne uđu u rat, Nemci će za godinu-dve postati gospodari sveta. Štrajkovi izuzetno brojnih Amerikanaca nemačkog i italijanskog porekla su početak građanskog rata u SAD. “Pal./estina/, zenica celok./upnog/ jevr./ejstva/, propašće. Nada cel./okupnog/ jevr./ejstva/ nestaće. Neka Jevr./eji/ u Amer./ici/ pod plaštom da pomažu Englesku pošalju sa znanjem amer./ičke/ vlade što više av./iona/, tenk./ova/ i modernog oružja Jevrejima u Pal./estini/. Neka amer./ički/ Jevreji preko hrišć./anskih/ prijatelja utiču i na nadl./ežne/ i na javno mišljenje da S.A.D. što pre objave rat, inače je potpun poraz svih dem./okratskih/ drž./ava/ neizbežan. Bio je Richman zapanjen. Veli, mnoge je stvari znao, ali ne sve. Počinje da i sam gubi nadu u pobedu. Jevreji u Am./erici/ ne smeju da se ističu mnogo, da im se ne bi prebacilo da su “war-monger”-i.[17] Ja: preporučite me Harry Hopkins-u, da mu kažem dan./ašnju/ situaciju. R./ichman/ odmah je tel./efonom/ govorio sa David K. Niles (Jevr./ejin/), pom./oćnikom/ H./arija/ Hopkins-a i on nam je zakazao sastanak za 4 po podne.” Nešto kasnije Albala se upoznao i sa sekretarom zemaljske beneberitske organizacije Morisom Bisgajerom (Maurice Bisgyer) koji je rekao Ričmenu da podrži njegovu političku akciju, što će i on sa svoje strane činiti. Albala je u razgovoru naglasio i sledeće: “Ja sam primetio da ja ne želim da ovd./ašnjim/ Jevrejima činim teškoće, ali neka me preporuče uticajnim hrišćanima, kojima ću ja kao Jugosl./oven/ razložiti situaciju.”
Sastanak sa Dejvidom Najlsom tog popodneva bio je za Albalu posebno važan, jer je on bio desna ruka Harija Hopkinsa, najuticajnijeg savetnika predsednika Ruzvelta.[18] Najls se složio sa Albalinim viđenjem ističući da je to i mišljenje predsednika i cele njegove administracije, ali da je opozicija jaka, a javno mišljenje još nije dovoljno obavešteno o pravoj opasnosti koja preti zemlji. Obećao je Albali da će mu ugovoriti sastanak sa Harijem Hopkinsom (on je sutradan bio imenovan administratorom “Zakona o zajmu i najmu”). Preko Ričmena naknadno je ugovorio i susret sa američkim ministrom unutrašnjih poslova (Secretary of the Interior) Haroldom Ajksom (Ickes). Zadovoljan svojim delovanjem tog dana, Albala je zabeležio u dnevnik: “Danas sam uložio sve svoje sile da ova zemlja u punoj meri pomogne Engl./esku/ i balk./anske/ zemlje. Nastaviću i nadalje da najenergičnije delam u tom pravcu. Za to sam ovde.”
Na dan kapitulacije jugoslovenske vojske, 18. aprila, Albala je imao dugi razgovor sa ministrom Ajksom. Izložio mu je svoje viđenje događaja, insistirajući na američkoj “bezgraničnoj indolentnosti prema patnjama evr./opskih/ naroda”. Ukazao mu je na opasnosti od štrajkova u SAD, na mogućnost da padne Čerčil i Britanija zaključi mir sa Nemačkom i zajedno sa njom krene protiv Amerike, jer je potpuno razočarana u njenu politiku. Ajks se složio u svemu sa Albalom, u prvom redu sa njegovom ocenom da narod u SAD “i sad još nije svestan katastrof./alne/ nesreće u Evr./opi/ i da smo mi u najvećoj opasnosti.” Za svu sporost i nepripremljenost najviše je okrivio Stejt dipartment na čelu sa državnim sekretarom Kordelom Holom ( Cordell Hull). Ajks je naglasio Albali da je i on za to da SAD odmah objave rat i da sa tim stalno dosađuje predsedniku. Međutim, postoji velika opozicija u Kongresu koji, kao ni veliki deo javnog mnenja, ne razume međunarodnu političku situaciju. Albala je bio ohrabren njegovim stavom, insistirajući da SAD što pre uđu u rat.“Vi imate veliki uticaj na Prets./ednika/, govorite mu, i stupite u akciju što pre, dok još nije dockan./.../ A ja sam sav svoj jug./oslovenski/, evr./opski/, svetski i jevr./ejski/ bol, koji me je razdirao-izlio u oštre i gorke reči koje sam kazao tom čestitom čoveku, Ickes-u.”[19]
O svom delovanju u cionističkim organizacijama i u organizaciji loža Albala je 25. aprila 1941. referisao poslaniku. Fotić mu je rekao da bude što aktivniji, da ide na predavanja, da i on i njegova supruga pišu članke da se /glas naše zemlje ?/ što češće čuje. Istog dana Albala je imao razgovor sa jednim od cio-nističkih vođa L. Brandajsom kome je izneo teške optužbe na račun američke politike. Istovremeno, nije bio zadovoljan ni stavom američkih cionista: ”Jevreji, a još su slepci i ne vide da je Hitler u stvari i na svoj način već zakoračio na američko tlo.”[20]
Na banketu Američko-palestinskog komiteta (American Palestine Committee) 30. aprila 1941. umesto jugoslovenskog poslanika prisustvovao je Albala i doživeo veliko razočarenje, posebno u najodgovornije cioniste. Banket je trebalo da bude kruna dotadašnjeg cionističkog rada u SAD, ali umesto 200 bilo je svega 100 gostiju. Albala je u svom dnevniku zabeležio da su jasno istaknuti cionistički ciljevi, ali je atmosfera ostala hladna. Vajcmanov nastup je bio “bez vatre, nasumice, iako ne rđavo.” /.../ “U jednom momentu, kad smo bili sami, još pre večere, i kad sam upitao W./eizman/-a, šta je uradio po mojim predlozima od 10. aprila, on mi reče: ‘Nešto će se uraditi’, očito izbegavajući jasan odgovor. Zatim me je potapšao po ramenu i uverljivim i autoritativnim tonom dodao je: ‘You know, Doctor Albala, I am told that there is no danger for Palestine.’[21] I udaljio se. I to je danas vođ jevr./ejskog/ naroda! To je vođ cij./onističke/ organizacije! Idiot! Boli me kad to moram da kažem, ali na žalost on ne zaslužuje bolju reč. To su vođi koji treba da spasu jevr./ejski/ nar./od/ i osiguraju mu bolju budućnost. Teško narodima kod takvih vođa, potpuno nedoraslih položaju koji zauzimaju.”
Novo razočarenje Albala je doživeo iste večeri: njegovo izlaganje o opasnosti za Palestinu u krugu istaknutih cionista primljeno je kao suviše pesi-mistično. Ipak, iskoristio je ovu priliku da zamoli gospođu Tamaru de Sola Pol (Pool) da podupre njegovu molbu koju je nameravao da uputi Džointu (American Jewish Joint Distribution Committee) “da se hitno pošalje pomoć jugosl./ovenskim/ i grčkim Jevrejima. Obećala je. Moj večerašnji utisak: ni najbolji amer./ički/ cij./onisti/ ne vide Hitlerovu opasnost, ni po Pal./estinu/, ni po ostali svet. Weizman ni u jednom od svojih govora ne pominje tu opasnost. Neće, očigledno, da plaši Jevreje i Amerikance. Glavu u pesak... Niti shvataju šta se danas događa, niti preduzimaju na vreme potrebne mere. A kad se nesreće dogode, podižu ramena i-bleje. Tako danas, tako su i prošle godine, i pre dve, i četiri, i deset godina postupali, a tako će i sutra, i dogodine i ko zna još kad ponova postupati.”[22]
Ponovni susret sa H. Vajcmanom 30. aprila i njegov negativan stav prema predlozima za spasavanje Palestine, konačno su ubedili D. Albalu u potrebu da preduzme neki odlučan korak. Njemu je “postalo jasno, da taj čovek nema dalekovidosti u pol./itici/ i da je potrebno što pre oboriti ga s položaja prets./ednika/ cij./onističke/ org./anizacije/ i Jewish Agency./.../ Ja sam odlučio da učinim kraj s takvim opskurnim položajem u kome sam se našao. Moja savest mi je imperativno nalagala, posle 25 dana strpljivog ćutanja kao disciplinovanog cijoniste da svoje mišljenje hitno dostavim drugim cijonist./ičkim/ telima i ličnostima, ne bi li, najzad, pokrenuo odgovorne cij./onističke/ amer./ičke/ vođe na ener-gičniju politiku koja bi odgovarala krajnje kritičnoj situaciji u kojoj se danas Pal./estina/ nalazi. Kad sam to u sebi prekrhao i odbacio cij./onističku/ disciplinu, seo sam da napišem dokumentovan kratak izveštaj o današnjem stanju, kao i o merama koje treba odmah preduzeti radi spasavanja Palestine. Od večeras pišem taj izveštaj.”[23]
Svoj izveštaj (memorandum) Albala je završio sutradan i u njemu izneo sledeće predloge: “1) hitna evakuacija j./evrejske/ dece do 15 god./ina/ iz Palestine do Capetown-a kopnenim putem, a docnije odatle brodovima ovamo u Amer./iku/, gde treba da ostanu u j./evrejskim/ domovima do kraja rata, 2) sretstva za to daće sve vel./ike j./evrejske/ amer./ičke/ organiz./acije/ i imućni ljudi, 3) evak./uacija/ knjiga, rukopisa i dr./ugih/ vrednosti, koje se ne bi mogle ponova zameniti, 4) j./evrejske/ amer./ičke/ org./anizacije/ doznačiće odmah još jednu vel./iku/ sumu Jišuvu radi ciljeva nar./odne/ odbrane, budući da nema izgleda da će se odavde ili iz Engl./eske/ moći prebaciti u Pal./estinu/ na vreme sav potreban mater./ijal/ za nar./odnu/ odbranu, 5) ipak poželjno bi bilo uputiti odavde u Pal./estinu/ veći broj j./evrejskih/ dobrovoljaca, moderni ratni mater./ijal/ i hranu, iako je možda vremenski momenat za to propušten. Namerno nisam u izveštaju vršio nikakve prekore ni prema mlitavom vođstvu cij./onističke/ org./anizacije/, ni prema engl./eskoj/ vladi, zločinački nedorasloj za pametnu palest./insku/ politiku, ni prema amer./ičkoj/ vladi, koja sedi tako reći skrštenih ruku, dok se pola zemljine kugle u krvi guši, ni prema amer./ičkim/ Jevrejima indiferentnim za sudbinu Palestine.”
Iste večeri Albala je svoj izveštaj sa propratnim pismom poslao egzekutivi američke cionističke organizacije, H. Vajcmanu, L. Brandajsu, S. Vajsu i gospođi De Sola Pol. “Korak koji sam preduzeo malo je smeo s moje strane naročito stoga što bar s formalne strane krnjim ‘visoki’ autoritet cij./onističkog/ vođstva, naročito Weizman-a, a drugo jer sam stranac u zemlji.” Smatrao je da u tako tragičnim okolnostima on može da ruši jevrejske autoritete, ako je to u interesu održanja Ereca. Odgovori na pismo i izveštaj počeli su da pristižu već 10. maja, ali ga nisu ohrabrili. Ubrzo je obavešten da njegov izveštaj (memorandum) proučava jedan specijalni pododbor i da je za 26. maj zakazan sastanak egzekutive cionističke organizacije kada će se razmotriti i taj dokument. To je bio i povod da S. Vajs doputuje u Vašington. “Iz svega zaključujem da su moji predlozi izazvali senzaciju u amer./ičkim/ visokim cij./onističkim/ krugovima, premda se već nazire opozicija protiv njih,” zabeležio je Albala 14. maja 1941. Posle dugog razgovora sa puno gorkih reči, Breslau ga je 22. maja pozvao na sednicu egzekutive cionističke organizacije četiri dana kasnije.[24]
Pošto je tokom razgovora sa američkim cionističkim vođama 30. aprila dobio obećanje da će ta njegova akcija biti podržana, Albala je 3. maja 1941. pisao Džointu, moleći da se dostavi pomoć jugoslovenskim i grčkim Jevrejima.[25] Nedelju dana kasnije, 10. maja, dobio je opširan odgovor od sekretara Džointa Mozesa Levita (Moses A. Leavitt) koji se svodio na sledeće: ”Postoje prethodne teškoće dok se organizacija ne sprovede. Vesti iz tih krajeva vrlo su oskudne. Učiniću sve što mogu u vezi s Am./eričkim/ Crv./enim/ Krstom i drugim orga-nizacijama.”[26] Kasnije delovanje Džointa potvrdilo je ovo obećanje.
Vesti o događajima u Jugoslaviji, među njima i o stradanjima Jevreja, stizale su od dopisnika američkih listova iz susednih zemalja ili posredno iz neutralnih ili osovinskih izvora. Njima su sledile vesti iz ame-ričkih diplomatskih izvora. Sve one potvrđivale su Albalina crna predviđanja o početku besprimernih stradanja kojima će i Jevreji u njegovoj zemlji biti izloženi što ga je dovodilo gotovo do očajanja. Prve vesti o stradanjima Jevreja u raznim delovima Jugoslavije Albala je našao u američkim jevrejskim listovima i biltenima 21. aprila 1941. “Veli se samo da su mnogi J./evreji/ u Beogr./adu/ stradali, da je J./evrejim/-ima u Zagrebu priprećeno na dan-dva pred rat, da će biti ‘očišćeni’, da su se 5.000 j./evrejskih/ izb./eglica/ u Jugosl./aviji/ javili za jugosl./ovenske/ dobrovoljce, da su ovih 50.000 J./evreja/ u Solunu pali u nem./ačke/ ruke, i slične žalosne vesti. Oko 5 po podne telef./onom/ me je jedan drugi čin./ovnik/ cij./onističke/ org./anizacije/ izvestio da je stigla vest da je naš hram Bat Jisrael u Uroševoj ulici razrušen od bombi, i da je tom prilikom poginulo 700 naših ljudi, koji su se sklonili u božjoj kući. Tom prilikom poginuo je i naš vrhovni, koji je došao u hram da teši svoju pastvu./.../ Moja opština, moja crna opština, Ja sam tobož došao ovamo da potražim pomoć mojoj zemlji, da ta pomoć stigne na vreme, ali, avaj, sav moj trud bio je uzaludan. Ovi su ljudi ovde k’o od kamena, a narodi u Evropi ginu pod bombama i topovima./.../ Nastao je sumrak ljudskog uma. Zli dusi dobijaju prevlast svugde po svetu, a vođi demokratije otkrivaju svoju punu nesposobnost da narode povedu energično i na vreme u sveti rat protiv zlotvora čovečanstva.”[27]
Vest o pogibiji 700 Jevreja i vrhovnog rabina Alkalaja u beogradskoj sefardskoj sinagozi u nedelju 6. aprila Albala je pronašao u novinama 22. aprila. ”Nesumnjivo je da je posle ere bombardovanja nastala era ubijanja i klanja po domovima uz običajeno pljačkanje i svakojako mučenje stanov-ništva. Da pri tome najviše stradaju Jevreji i Srbi, jasno je. Ipak nije preterano reći, da će najviše stradati beograđani. Šta li tek njima pretstoji. Uostalom, beda je nekad nemerljiva.”[28]
Jedan od načina na koji je D. Albala delovao bilo je i upoznavanje američke javnosti, između ostalog i cionističke, sa jugoslovensko-jevrejskim vezama i događajima u Jugoslaviji. Na tome se zdušno anga-žovala i njegova supruga Paulina, a ponekad im je pomagala i kćerka Jelena, srednjoškolka. Dobar povod za to bio je dolazak kralja Petra Drugog u Jerusalim, u izbeglištvo. Paulina Albala napisala je kraći članak o vezama između jugoslovenskog i jevrejskog naroda, David Albala ga je dopunio, a kćer Jelena je pomogla oko prevoda članka na engleski jezik. Članak je bio namenjen centralnom američkom cionističkom listu “Nju Palistin” (“New Palestine”).
Urednik lista je 24. aprila 1941. obećao Albali da će, uz dopune, članak biti štampan pod njegovim imenom. Sutradan je preko konzula u Njujorku Oskara Gavrilovića stigla vest da je u Zagrebu izvršen veliki pokolj Jevreja. Svestan nesigurnosti vesti u ratu i mogućih političkih implikacija, Albala je zamolio urednika da vest unese u njegov članak, ali “uz ogradu, da te pogrome nesumnjivo organizuju i vrše Nemci, a ne Jugosloveni, specijalno ne Srbi, koji su kao narod od vajkada bili izvanredno prijateljski raspoloženi prema Jevrejima. Nemamo sigurnih podataka na osnovu kojih bismo mogli da utvrdimo da se zaista pogromi vrše širom naše zemlje, ali na osnovu opštih gorkih iskustava o nemačkom post-upanju sa drugim, pokorenim narodima, a naročito sa Jevr./ejima/, ne može se pretpostaviti da će specijalno sa jugoslov. Jevr./ejima/, na koje su kao na Jugoslovene strašno ljuti zbog pretrpljenog političkog predratnog poraza,-drukčije, t. j., bolje postupati. Ubistva, pljačke, odvođenje u koncentracione logore, stvaranje geta, mučenje isključenjem iz privrednog života, svakojake oskudice, poniženja i sl./ično/, to su ’blagodeti’ koje pretstoje i našim Jevrejima, i kada ih u svojoj fantaziji vidim primenjene na neka meni poznata i draga lica, dođe mi da svisnem.” Ovakva Albalina strahovanja potvrdila je vest iz nemačkog izvora da će po završetku vojnog pohoda na Grčku svi balkanski Jevreji “biti uzeti na odgovornost, jer oni su krivi što je došlo do posl./ednjeg/ balk./anskog/ rata.”[29]
Sredinom juna 1941. Albalina inicijativa (za koju je već pripremio teren) da na američkom radiju na srpskom jeziku govori o prilikama u Jugoslaviji nije naišla na Fotićevu podršku.[30]
Posle američke jevrejske štampe, i veliki američki listovi počeli su da donose članke o progonima Jevreja u Jugoslaviji. “Njujork herald tribjun” od 1. maja 1941. objavio je vest o antijevrejskim merama nemačkog okupatora u Beogradu: Jevreji su morali da se prijave pod pretnjom smrtne kazne, da nose žutu traku oko leve ruke, da čiste ulice.[31] Potvrda ovih vesti stigla je do Albale 9. maja 1941. u jugoslovenskom poslanstvu: “Ribarž mi saopšti da je Lane javio iz Beograda, da se s tamošnjim Jevr./ejima/ vrlo rđavo postupa. Pod pretnjom smrti svi J./evreji/ morali su se sami prijaviti. Primorani su da nose žutu traku na rukavu, ne smeju izlaziti na ulicu od 7 uveče do 10 ujutra, a posle toga kad izađu, ne mogu da nađu hranu. Slika mora da je još i gora, samo mi je sada još ne znamo.”[32]
Vesti o stanju u Beogradu i nemačkim progonima Jevreja stigle su u poslanstvo u Vašingtonu već 3. maja 1941, ali su Albali saopštene, kako se vidi, tek posle šest dana. Jugoslovenska vlada, tada u Palestini, tražila je od poslanika Fotića 2. maja 1941. da preko američkog ministarstva inostranih poslova sazna od njihovog poslanika u Beogradu “kakvi su njegovi izveštaji o stanju u okupiranoj zemlji.”[33] Već nared-nog dana Fotić je javio vladi da je američki poslanik u Beogradu Artur Blis Lejn (Arthur Bliss Lane) javio preko Budimpešte da je okupacioni komandant imenovao u Beogradu administrativni savet, da je poboljšano snabdevanje grada životnim namirnicama i da jedino još centar grada nema vodu. “Jevrejima je naređeno prijaviti se odmah policiji pod pretnjom smrtne kazne; tamo dobijaju žute trake i raspoređeni su u radne bataljone da čiste grad. Zabranjeno im je da kupuju hranu do 10 časova ujutru, a posle toga, Lane dodaje, hrana se uopšte više nigde ne može dobiti. O situaciji u unutrašnjosti nema nikakvih vesti.”[34]
Počevši od 11. maja 1941. “Njujork tajms” je donosio članke svog beogradskog dopisnika Reja Broka (Ray Brock), koji je iz Budimpešte izveštavao o prilikama u okupiranoj Srbiji. Na prvoj strani najvećeg američkog dnevnog lista Brok je tog dana izvestio o nemačkim planovima da slome srpsku gerilu i Jevreje. Tu su detaljno opisane mere protiv Jevreja u Beogradu, pri čemu je citirao Nemce da je to tek početak. Ove vesti teško su pogađale Davida Al-balu i njegovu suprugu: ”Golgota Srba i Jevreja već je otpočela i po svima znacima nastaviće se u budućnosti sa sve većim varvarstvom. Mila i ja jako smo zabrinuti zbog naših milih i dragih, najpre najbližih članova naših porodica, a zatim svih ostalih prijatelja i poznanika, i najzad celog našeg naroda u domovini./.../ Nemci su, uz to i sadisti, gori no opisani u stručnim knjigama, i to, svi, bez razlike, ceo narod./.../[35] Preko američkog poslanika A. Blisa Lejna i Stejt dipartmenta 13. maja stigla je kratka, ali radosna vest, da je porodica Pauline Albala bezbedna. David je ovo, ipak, primio sa dosta opreza.[36]
Albala i dalje nije bio zadovoljan prilikama u poslanstvu i veoma oštro je ocenjivao rad diplo-matskog osoblja u njemu. Nije bio zadovoljan ni svojim položajem i smatrao je da može da učini mnogo više nego što mu je povereno. “Cela atmosfera u poslanstvu je nesnosna, izveštačena. Niko ne zna šta drugi rade osim patentiranih ‘diplomata’. A i oni se međusobno drže samo stoga, da njihov smrad ne bi izašao na svetlost dana. Mi, ostali članovi poslanstva, koji nismo ‘diplomati’, nismo dostojni da ta uobražena i šupljoglava bagra s nama razgovara na ravnoj nozi. Pokvarenjakovići i ližipete.”[37]
Početkom maja 1941. poslanik je nekim službenicima poslanstva smanjio plate i pre nego što je vlada prihvatila njegov predlog od 9. maja da se celom personalu poslanstva smanje plate. U takvoj situaciji Albala se uplašio da ga poslanik ne otpusti, pri čemu je sigurno imao u vidu i dva ranija opoziva svoje misije. To se, ipak, nije dogodilo, ali je Albala u jednom razgovoru krajem istog meseca izneo svoje mišljenje da Fotić “nije veliki prijatelj Jevreja.”[38]
Poslanik Fotić se i dalje povremeno savetovao sa Albalom koji je koristio ove prilike da mu iznese svoje predloge i da zatraži da bude više angažovan na korist svojoj zemlji. Prilikom razgovora 19. maja 1941. Albala je predložio poslaniku “da se što pre pristupi obrazovanju jednog našeg dobrovolj./ačkog/ odreda odavde, jer bez vojske naša vlada nema nikakav autoritet.” Poslanik mu je odgovorio da su on i vojni izaslanik Burja radi toga već bili u Kanadi da bi regrutovali barem avijatičare jugoslovenskog porekla, ali da to teško ide. Na Albalino hrabrenje, Fotić je odgovorio: “Ali zaboga, doktore, zar ne vidite da to nije više onaj jugosl./ovenski/ elemenat koji ste Vi poznavali iz prošlog svetskog rata. Ovo novo jug./oslovensko/ pokoljenje rođeno ovde, nema skoro nikakvog interesa za jugosl./ovenske/ ideale. Oni ništa ne znaju o nama, pa ništa i ne osećaju za nas.” Isto mišljenje Fotić je izneo Albali i posle puta u Kaliforniju početkom juna 1941. gde je putovao po istom poslu.[39]
Albala je bio svestan da je za obnovu jugoslovenske države, kao i za uspostavljanje jevrejske države neophodno postojanje sopstvenih vojnih jedinica. Zalaganje da se formiraju jugoslovenske dobrovo-ljačke jedinice za rodoljuba i cionistu Davida Albalu bilo je važno kao i formiranje jevrejskih dobro-voljačkih jedinica u SAD. One bi u Palestini pomogle britanski ratni napor, ali je pri tome verovatno računao na to da one budu i jezgro oružanih snaga buduće jevrejske države. Njegovo iskustvo iz Prvog svetskog rata, i pored uspešnog formiranja jevrejske dobro-voljačke jedinice u SAD, nije bilo ohrabrujuće. Na ovom polju kasnije se angažovao i jugoslovenski konzul u Njujorku Oskar Gavrilović. Pokušaji formiranja jugoslovenskih dobrovoljačkih jedinica u SAD i Kanadi, prema tadašnjim Fotićevim iskus-tvima, nisu bili uspešni. Ipak, Albala je očekivao da i na ovom polju bude od koristi za svoju zemlju.
Sa velikim nestrpljenjem Albala je dočekao 26. maj 1941. i sednicu egzekutive cionističke organizacije u Njujorku. Mada je bio pesimista da će biti prihvaćen njegov predlog o evakuaciji jevrejske dece iz Palestine, rezultati sednice bili su još gori nego što je očekivao. Zbog toga je veoma oštrim rečima ocenio rad američkih cionista i njihovih vođa. ”Na toj sednici doživeo sam svoje do sada najveće cijonističko razočarenje. Video sam i uverio sam se da je cijonizam ovde u glavnom u rukama nekolicine dobro plaćenih činovnika i još nekolicine dobronamernih ljudi, većinom rabina, ali da to vođstvo cij./onističkog/ pokreta u Americi ni iz daleka ne shvata ozbiljno svoju dužnost, da plaćeni činovnici gledaju primarno na svoje interese, da su bezosećajni prema stra-danjima j./evrejskog/ naroda danas, da se i ne trude da ma kakve ozbiljne mere preduzmu za spasavanje Jišuva, da su kriminalno indiferentni prema današnjoj opasnoj i krajnje kritičnoj situaciji u Palestini, i da sa časnim izuzetkom neznatne manjine cijonizam smatraju kao svoj ‘Hobby’. Većina egzekutive je delom besvesna masa ili svesni neva-ljalci koji se igraju sa najvećim osećanjima i idealima j./evrejskog/ naroda zloupotrebljavajući njegovu sentimentalnost i njegovu bedu. Njihov ‘rad’ na sed-nici koja je trajala pet sati (do 6.20 popodne) nesum-njivo i najjasnije je pokazao da su nedostojni svoga položaja ‘naj-odgovornijeg’ dela cijonist./ičke/ organizacije u svetu, položaja koji zauzimaju usled sticaja nesrećnih prilika pod kojima Jevreji u svetu žive.”
Ispostavilo se da je glavni cilj sazivanja sednice hitno pokrivanje deficita cionističke organizacije u iznosu od 50.000 $, jer su poverioci pretili sudom što je moglo da se izrodi u veliki javni skandal. Rešenje je nađeno u pokrivanju deficita novcem iz Jevrejskog nacionalnog fonda, koji je bio namenjen Jevrejima u Palestini! Albala nije mogao da se načudi ovakvoj, smatrao je, nemoralnoj odluci u času najveće opasnosti za Jevreje u Palestini.
Uzroke ovakvom stanju Albala je video u tome što je malo cionista-idealista koji se gube u masi “bussiness”-cionista’, zatim u rascepkanosti na nekoliko nezavisnih cionističkih organizacija i nedostatku jedinstvene akcije svih jevrejskih američkih organizacija. Iako je postojao “United Jewish Appeal” sastavljen od četiri jevrejske organizacije (među njima “American Joint Distri-bution Committee” i “National Refugee Service”), po njemu, to je bilo samo jedinstvo u prikupljanju novca. “Postoje između najvećih j./evrejskih/ org./anizacija/ takve intrige i takav jaz, kao i suprotnosti pogleda, da nema izgleda da će amer./ičko/ jevr./ejstvo/ moći u dogledno vreme da se ujedini.”
Albala je u svom dnevniku detaljno prikazao tok sednice na kojoj je dobio priliku da za 10 minuta iznese svoje predloge. Ali, oni nisu naišli na inte-resovanje kakvo je očekivao. Na kraju svog izlaganja on je izneo i predlog da se od svih Jevreja /u svetu?/ formira jedan privremeni središnji odbor za odbranu. Na ovo nije bilo reakcije nego se odmah prešlo na prvu tačku dnevnog reda u kojoj su rešavana goruća finansijska pitanja. U raspravi o Albalinom izveštaju i predlogu videlo se da ih praktično niko ne podržava, a posebno protiv njih bio je Nahum Goldman. On je, kao i neki drugi, tvrdio da nemaju pravo da traže evakuaciju jevrejske dece, ako to ne traže sami Jevreji iz Palestine, a protiv toga su i politički razlozi (zbog Engleza). Albalini protivargumenti nisu imali dejstva i on je javno izrazio svoje razočarenje.[40]
Izveštaji o novim nemačkim ratnim uspesima kao da su potvrđivali crna Albalina predviđanja. Vesti o nemačkom zauzimanju Sirije i bombardovanju Aleksandrije prvih dana juna 1941. navele su Albalu da u dnevniku zaključi: “Palestinska tragedija tek što nije počela.” Ovo je verovatno bio jedan od razloga zbog kojih je ponovo predložio Fotiću da ga više angažuje. Posle poslanikovog povratka iz Kalifornije, gde je bezuspešno radio na organizovanju jugo-slovenskih iseljenika u dobrovoljački odred, Albala mu je 6. juna predložio sledeće: “U vezi s time ja bih želeo da Vam u pogledu svog rada ovde predložim sledeće dve mogućnosti. Vi znate da ja ovde činim što mogu u pogledu održavanja veza s uticajnim Jevrejima. Ali ja bih želeo da budem aktivniji i da budem od što veće koristi našoj državi. Ako bi došlo do vrbovanja kandidata za avijaciju, molio bih Vas da i mene uzmete u obzir za takav rad. A drugo, ja sam lekar i potpuk./ovnik/, možda već i puk./ovnik/, pa kao jedini naš lekar u Amer./ici/ mogao bih biti lekar u odredu u Komandi, ili /sanitetski?/ referent, ili što slično.” Fotić je, međutim, i dalje od njega očekivao da ostane u Vašingtonu i da održava svoje veze, jer će se korist od toga pokazati docnije. Albala mu je zatim izložio svoje cionističke aktivnostima i svoje poglede na političke događaje. Poslanik je tokom razgovora prema njemu bio “vrlo ljubazana, rekao bih, iskren i srdačan”.[41]
Tih dana preko jugoslovenskog konzula u Ženevi Mileta Petrovića, Paulina, a zatim i David Albala primili su obaveštenje da je sedmoro njihovih najbližih rođaka stiglo u Split, dok su dva muška člana porodice dospela u ratno zarobljeništvo.[42]
Za Albalu jedno od važnijih poznanstava bilo je ono sa Bendžaminom Koenom (Benjamin Cohen) iz ministarstva unutrašnjih poslova, koji je kasnije prešao u američku diplomatku službu u Londonu. Međutim, razgovor sa njim 19. juna 1941. bio je novo razočarenje. Od Koena nije dobio određen odgovor ni na jedno pitanje. Ipak, Albala je iskoristio razgovor da ga što više upozna sa jugoslovenskim prilikama. ”Pričam mu o propasti svoje zemlje, o pogibiji našeg vrhovnog rabina i mnogih stotina jug./oslovenskih/ Jevreja, o njihovim patnjama pod Nemcima. O četničkoj akciji danas u Jugosl./aviji/, o mogućem vrbovanju jugosl./ovenskih/ dobrovoljaca u S.A.D. i još o nekim aktuelnim polit./ičkim/ prilikama.” Koen ga je nezainteresovano saslušao pa je Albala razočarano zabeležio: “Ni reči simpatije za moju propalu zemlju, za balk./anske/ Jevreje. Nije me pitao ni šta ja radim. Mi, mali narodi, propali i bez zemlje, bez vojske i bez novaca, i bez ikakvog autoriteta, ne značimo formalno ništa za njih. Naduvene tikve!” O ovom razgovoru Albala je sutradan referisao poslaniku.[43]
Kada je uveče 21. juna 1941. čuo na radiju vest o nemačkom napadu na Sovjetski Savez, Albalina predviđanja bila su pesimistička. Očekivao je brzu pobedu Nemačke kojoj će ogromna bogatstva i neiscrpni izvori sirovina omogućiti da godinama vodi rat protiv V. Britanije i, eventualno, SAD. Predviđao je i velike političke obrte: “Ovaj najnoviji rat izazvaće neverovatne apsurdne situacije u svetu. Englezi, kapitalistička zemlja, verovatno će se naći pobuđenim da brani i pomaže boljševičku Rusiju, jer se ova sad bori protiv Nemačke.” Osvajanjem Sibira Nemci bi stvorili preduslove za osvajanje Azije, spojili bi se sa Japancima i opasno ugrozili SAD. “Moguća je i unutrašnja revolucija u Rusiji, zbacivanje boljše-vičkog režima, rasparčavanje Rusije na manje države koje će se međusobno uništavati i t.d. Sve u svemu, rat će se produžiti u nedoglednost u korist Nemačke i njenih saveznika, a na štetu svih ostalih naroda u svetu./.../ Za dva meseca mogu do nogu potući Nemci boljševike.” Albala je odmah uočio uzdržanost u američkim reagovanjima i ovako je komentarisao takvu politiku: “Ovde štampa osuđuje oba režima, Hitlerov i Staljinov, jer su oba režima bila zasnovana na lažima, prevarama i perfidijama. Ipak se jače osuđuje nacizam kao - u ovom času - veće zlo. Ali i pored svega toga još se nije čuo glas sa zvanične strane da treba pomoći Rusiju u njenoj borbi s Nemačkom. Vele treba im još vremena da se reše, da li da pomognu Rusiju ili ne. Idioti i pokvareni! Istorija i nedavna prošlost još ih ničem pametnom nisu naučile. A dok se Amerika odluči šta joj valja činiti, dotle će Rusija verovatno biti do nogu potučena.”
Za razliku od Albale, u poslanstvu su sa dosta optimizma gledali na nemačko-ruski rat.[44] Izveštaji o ratnim operacijama davali su Albali za pravo, pa je taj optimizam posle nekoliko dana nestao. On je bio svestan da se u sukobu Nemačke i Sovjetskog Saveza, najvećem ratu u istoriji, rešava budućnost čove-čanstva, a prema beleškama u dnevniku vidi se da je tok ratnih operacija na istoku Evrope najviše zao-kupljao njegovu pažnju.
Iako je bio protivnik boljševizma, za Albalu je, u osnovi, postojala samo jedna, najveća i smrtna opasnost za celi svet: Hitlerov nacionalsocijalizam i nemački imperijalizam. Svi koji su doprinosili njihovom porazu morali su da dobiju svestranu pomoć i podršku. Događaji su davali za pravo njegovom pesimizmu, ali nada je još uvek postojala: “Sve žalosniji dani nastaju za Rusiju, što me do srca boli./.../ Nem./ačka/ konačna pobeda nad Rusijom ocrtava se sve reljefnije /.../ Velika ruska tragedija, počinje, a time istovremeno tragedija čovečanstva nastavlja se sa sve većom verovatnošću da će ona još dugo, možda vrlo dugo trajati. Tako razum govori. Međutim, u duši još imam nade da će se nešto izvanredno povoljno desiti u bližoj ili daljoj buduć-nosti, što će spasti čovečanstvo od najveće tiranije u istoriji. To je neki predosećaj, ali i sam ne znam na čemu se osniva. Ali, on u meni postoji, i iz iskustva znam, da me predosećaj skoro nikad ne prevari.”[45]
Iz Jugoslavije su i tokom jula stizale sve brojnije vesti o masovnim zločinima, uglavnom nad Srbima u hrvatskoj fašističkoj državi (Nezavisnoj Državi Hrvatskoj). Fotić i Sarić pokazali su Albali 7. jula 1941. u poslanstvu 4 fotografije na kojima su se videli obešeni u Jugoslaviji, među kojima su bile i žene. O masovnim zločinima članak je prethodnog dana objavio i poznati novinar Sulzberger (Sulzberger). Fotić je bio zbog toga jako potišten. “Zamolio me je da poradim kod amer. J./evreja/ da prilože u znak simpatija za Jugoslaviju 1.000 paketa za jugo-slov./enske/ zarobljenike (svaki paket staje Crveni Krst $ 2.75. - Ja ću se u tom smislu potruditi. Reče mi da ima 163.000 naših zarobljenika. Još primeti da i mi članovi posl./anstva/ treba mesečno da prilažemo za slanje paketa našim zarobljenicima. Rekao sam mu da i mene uvrsti u darivaoce.”[46]
Sastanak sa prijateljem dr Morisom Perlcvajgom (Maurice L. Perlzweig), rabinom u Londonu i članom rukovodstva “Svetskog jevrejskog kongresa” (“World Jewish Congress”) 9. jula 1941, pružio je Albali priliku da mu prenese molbu poslanika o slanju paketa našim ratnim zarobljenicima. “On je na službi u engleskoj ambasadi, iako vrlo često putuje, i ima sličnu, možda istovetnu misiju za svoju državu kao ja za svoju./.../ dr Perlcvajg radi na tome da se stvori zajednički odbor Jevreja za pomoć narodima svih pokorenih zemalja. Sad se radi na osnivanju obdaništa za holandsku siročad u Londonu, pod imenom Kraljice Vilhelmine. Da li bi se nešto slično moglo uraditi i za Jugoslaviju pod imenom Kralja/.../ Razume se, odgovaram /.../” Sporazumeli su da Perlcvajg poseti poslanika Fotića, da sa njim utanači pitanje slanja paketa jugoslovenskim ratnim zarobljenicima, kao i da se dogovore o daljoj saradnji. Albala mu se ponudio za “svaki saveznički rad u Americi. Pričao sam mu o svom dosadašnjem ovdaš-njem radu. On je veliki optimista. Inače čovek širokih vidika, rutiniran cijonista, a uz to pun humora. Pre 2 god. bio je i u Jugoslaviji. Bio je i kod Cvetkovića i drugih političara.” Taj dan bio je za Albalu radostan zbog još jednog razloga: “Naš vrhovni rabin nije poginuo, eno ga živ i zdrav sa ženom i kćerkom u Istanbulu. Kolosalno. Depeša o njegovoj smrti bila je netačna. Svašta za vreme rata čovek doživi. Mi smo vrhovnog do Boga ovde oplakivali.”[i]
O svom razgovoru sa Perlcvajgom i o njegovim predlozima Albala je sutradan, 10. jula 1941. obavestio poslanika. Pošto nije bilo naših siročića u inostranstvu, Fotić je predložio da se, umesto obdaništa, za 12 jugoslovenskih studenata u Lisabonu osnuje studentski dom pod imenom Kralja Petra Drugog. Dogovorili su se da Fotić primi Perlcvajga, a potom je poslanik izvestio Albalu da će tog dana posetiti predsednika SAD Ruzvelta. Tog dana Albala je primio i drugo pismo od Ota Hajnriha (Otto Heinrich), potpredsednika zagrebačke jevrejske opštine koji je dve nedelje ranije doputovao u Sjedinjene Države. [47]
[1] “Tih deset dana koliko je trajala naša vojna, aprila 1941, mi smo oboje bili izbezumljeni, razdraženi i utučeni do kulminacije;” P. Lebl Albala, Vidov život, str. 140.
[2] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 5, str. 65, Nedelja, 6. april (1941); isto, str. 69, Četvrtak, 10. april (1941).
[3] Isto, str. 74, Četvrtak, 17. april (1941).
[4] Isto, str. 76, Subota, 19. april (1941).
[5] Isto, str. 65, Nedelja, 6. april (1941).
[6] Isto, str. 67, Utorak, 8. april (1941). O stavu američkih Jevreja prema holokaustu vidi. American Jewry and the Holocaust, Encyclopedia of the Holocaust, knj. 1, str. 37-41 (Henry L. Feingold).
[7] Isto, str. 69, Četvrtak, 10. april (1941). Prema zapisu u dnevniku od 5. maja 1941, otkada je Vajcmanu izneo ove svoje predloge, Albala nije više imao duševnog mira; Isto, sv. 6, str. 13, Ponedeljak, 5. maj (1941).
[8] Isto, str. 66, Ponedeljak, 7. april (1941); isto, str. 67, Utorak, 8. april (1941).
[9] Isto, str. 68, Sreda, 9. april (1941).
[10] Isto, str. 69, Četvrtak, 10. april (1941); isto, str. 70, Petak, 11. april (1941); isto, str. 69 /70a/, Subota, 12. april (1941); isto, str. /70b/, Nedelja, 13. april (1941).
[11] Isto, str. 74, Četvrtak, 17. april (1941); isto, str. 75, Petak, 18. april (1941).
[12] Isto, str. 76, Subota, 19. April (1941); isto, str. 77, Nedelja, 20. april (1941); Veselin Đuretić, Vlada na bespuću. Internacionalizacija jugoslovenskih protiv-rječnosti na političkoj pozornici Drugog svjetskog rata, Beograd 1982, str. 35. Vest da je kralj u Jerusalimu (“čudna okolnost”) Albala je zabeležio 21. aprila; JIM, ZDA, sv. 5, str. 78. O padu interesa SAD za događaje u Jugoslaviji posle Aprilskog rata vidi: V. Pavlović, Od monarhije do republike, str. 18.
[13] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 6, str. 1, Sreda, 23. april (1941). O “razočarenju” saveznika brzim slomom jugoslovenske vojske, što se najdublje osetilo u Vašingtonu, vidi: K. Fotić, Rat koji smo izgubili. Memoari, str. 77. Vidi i: Velimir Terzić, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. Uzroci i posledice poraza, Ljubljana, Beograd, Titograd 1982, drugo izdanje, knj. 1-2, passim.
[14] P. Lebl Albala, Vidov život, str.141.
[15] JIM, ODA, sv. 6, str. 3, Petak, 25. april (1941).
[16] Isto, sv. 5, str. 71, Ponedeljak, 14. april (1941). Davida Albale nema među članovima beneberitskih loža u Srbiji, odnosno Jugoslaviji; A. Radenić, Bene Berit u Srbiji i Jugoslaviji 1911-1940, str. 3-71. Za cionistu D. Albalu obnavljanje države u Palestini (Erecu) sigurno je bilo mnogo veći prioritet od dobrotvornog rada na kome je Red zasnivao svoj rad. Beneberitski odnos prema cionizmu evoluirao je od protivljenja, preko razumevanja do simpatija, ali cionisti ipak nisu stekli prevagu u bene-beritskim ložama, barem ne u loži “Srbija” u Beogradu; N. Popović, Jevreji u Srbiji 1918-1941, str. 84-91. Najveći deo priloga jugoslovenskih Jevreja za Palestinu poticao je od beneberitskih loža; A. Radenić, n. č, str. 56-60. U svom dnevniku D. Albala je kritikovao jednu akciju američkih beneberitskih loža, što se pominje u daljem izlaganju.
[17] “war-monger” (engl.) - ratni huškač.
[18] R. Sherwood, Ratne tajne Bijele kuće, sv. 1, str. 19-60 i passim.
[19] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 5, str. 75, Petak, 18. april (1941). I u kasnijim beleškama Albala je oštrim rečima osuđivao stav SAD. “Čine iste greške kao i mi u Evropi što smo činili do nedavna. Naše opomene ne znače ništa za njih. Ili su idioti ili su vrlo pokvareni, ali normalni nisu./.../ Žalosna im majka. A teško Evropi i svima nama, koji smo u Americi gledali svoj jedini spas. I ovi šupljoglavci i pokvarenjakovići pretenduju na naziv: vođi čovečanstva! Jest, ali imaju veliku zemlju i do nemoralnosti prepuni su para. A ko ima para, taj ima i pamet i vidik i autoritet.” Isto, sv. 6, str. 2, Četvrtak, 24. april (1941).
[20] Isto, sv. 6, str. 3, petak, 25. april (1941).
[21] “Znate, doktore Albala, rekao sam da nema opasnosti za Palestinu.” (engl.)
[22] Isto, sv. 5, str. 76, Subota, 19. april (1941); AJ, 371-205, C. Fotitch, Minister of Yugoslavia, to Emanuel Neuman, American Palestine Committee, April, 21, 1941; JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 6, str. 8, Sreda, 30. april (1941). Albalino mišljenje o Vajcmanu nije bilo usamljeno i sa njim ga je delio profesor Jehuda sa kojim je razgovarao 30. jula 1941; isto, sv. 7, str. 16, Sreda, 16. juli (1941).
[23] Isto, str. 13, Ponedeljak, 5. maj (1941).
[24] Isto, str. 14, Utorak, 6. maj (1941); isto, str. 18, Subota, 10. maj (1941); isto, str. 21, Utorak, 13. maj (1941); isto, str. 22, Sreda, 14. maj (1941). Breslau je 22. maja 1941. izneo Albali političke razloge protiv evakuacije dece iz Palestine (obzir prema Englezima), na šta mu je on odgovorio: “mi smo već milij./on/ Jevr./eja/ žrtvovali do sada po raznim evr./opskim/ drž./avama/, najviše engl./eskom/ greškom, pa imamo prava da spasavamo sad ono što se može spasti. A Jišuv je naša zenica.” Breslau je predložio Albali da svoje predloge dostavi Ruzveltu preko neke političke ličnosti, možda preko svog poslanika, na šta mu je on odgovorio: “moj min./istar/ ne dolazi u obzir, jer nije za to pozvan, a nije ni veliki prijatelj Jevreja.” Albala je smatrao da to treba da učine američki Jevreji, mada je bio spreman i sam da se založi, kao što je to već učinio u razgovoru sa Ajksom. I ovom prilikom Albala je ukazao na konformizam američkih Jevreja; isto, str. 30, Četvrtak, 22. maj (1941).
[25] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv, 6, str. 11, Subota, 3. maj (1941).
[26] Isto, str. 18, Subota, 10. maj (1941).
[27] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 5, str. 78, Ponedeljak, 21. april (1941).
[28] Isto, str. 79, Utorak, 22. april (1941).
[29] Isto, sv. 6, str. 2, Četvrtak, 24. april (1941); isto, str. 3, Petak, 25. april (1941); isto, str. 5, Nedelja, 27. april (1941). Urednik je 1. maja predao Albali primerak lista sa njegovim člankom pod naslovom “Royalty in Palestine”; isto, str. 9, Četvrtak, 1. maj (1941).
[30] Isto, str. 52, Petak, 13. juni (1941); isto, str. 53, Subota, 14. juni (1941).
[31] JIM, ZDA, sv. 6, str. 12, Nedelja, 4. maj (1941).
[32] Isto, str. 17, Petak, 9. maj (1941). Tog dana je u jugoslovenskom poslanstvu održano amerikansko-jugo-slovensko veče sa oko 200 gostiju. Prikupljeno je oko 2.500 $ za Jugoslovenski Crveni krst.
[33] AJ, 371-199, telegram ministra inostranih poslova Ninčića u ime Vlade poslanstvu u Vašingtonu, Jerusalim, 2. maja 1941, Pov. br. 119.
[34] AJ, 103-27-180, telegram Fotića Kraljevskom generalnom konsulatu Jerusalim, Vašington, 3. maja 1941, Pov. br. 229. Poslanik Lejn povučen je iz Beograda u Budimpeštu 21. aprila 1941; V. Pavlović, Od monarhije do republike, str. 18.
[35] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 6, str. 19, Nedelja, 11. maj (1941); “The New York Times”, May 11th, 1941, Nazis Held Ready to Crush Serb Guerrillas and Jews. Uz ostalo tu se pominje i “početak okrutnog antijevrejskog pogroma širom Srbije, Bosne i Makedonije.” U članku od 12. maja Brok je izveštavao o nemačkoj masovnoj konfiskaciji i pljački, koja je pogodila i Srbe i diplomatski kor: “The New York Times” May 11th, 1941, Nazis Loot Serbia; Americans Suffer. Kasnije Brok je o događajima u Jugoslaviji izveštavao iz Turske (Ankare); Slobodan Nešović, Svet o nama 1941-1945, Beograd 1983, tom 1, str. 144-145.
[36] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 6, str. 21, Utorak, 13. maj (1941).
[37] JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 6, str. 20, Ponedeljak, 12. maj (1941).
[38] Isto, str. 12, Nedelja, 4. maj (1941); AJ, 371-202, Poslanik Fotić, Kraljevskoj jugoslovenskoj vladi, Jerusalim, Vašington, 9. maj 1941. Poslanik je predložio da se njemu samom plata smanji za 30%, slabije plaćenima 20%, a najslabije 10%. Albali je, u januaru 1941. smanjena plata sa 1.000 na 400 dolara mesečno, a početkom juna poslanik nije dozvolio da mu se kao i ostalima smanji plata za 20%, na 320 dolara; JIM, ODA, Moj dnevnik, sv. 6, str. 45, Petak, 6. juni (1941). Vidi i: AJ, 371-202, Isplate na kasi Kraljevskog poslanstva, Vašington, 14. avgusta 1941. Vlada je, inače, 20. maja 1941. prihvatila Fotićev predlog od 9. maja; AJ, 371-202. Ovakvo mišljenje o Fotićevom stavu prema Jevrejima Albala je izneo prilikom razgovora sa Breslauom 22. maja 1941; JIM, ZDA, Moj dnevnik, sv. 6, str. 30, Četvrtak, 22. maj (1941).
[39] Isto, str. 27, Ponedeljak, 19. maj (1941); isto, str. 45, Petak, 6. juni (1941).
[40] Isto, str. 33-37, Ponedeljak, 26. maj; Utorak, 27. maj; Sreda, 28. maj; Četvrtak, 29. maj (1941). Ne bez ponosa, Albala je zabeležio da u SAD ima 35.000 cionista, odnosno jedan na 150 Jevreja, dok je u Jugoslaviji bilo 10.500 cionista, odnosno, po njegovoj računici, jedan cionista na deset Jevreja. O potrebi da se američki Jevreji ujedine i stvore svoju “vladu” priznatu od V. Britanije i SAD Albali je govorio pukovnik Vedžvud (Wedgwood), član britanskog parlamenta, posle predavanja u Nacionalnom klubu štampe 12. juna 1941. To je on doživeo kao potvrdu ispravnosti svoje ideje iznete u Njujorku 26. maja na sednici cionističke egzekutive; isto, str. 51, Četvrtak, 12. juni (1941).
[41] Isto, str. 45-46, Petak, 6. juni (1941). Posle Fotićevog saopštenja da mu plata neće biti smanjena, Albala je za “United Jewish Appeal” uplatio 100 dolara, jer je već ranije hteo da da svoj prilog.
[42] Isto, str. 51, Četvrtak, 12. juni (1941). Sutradan, 13. juna 1941, D. Albala je imao saobraćajnu nezgodu sa automobilom koji je nedavno kupio, ali je prošao sa lakšim povredama; isto, str. 52, Petak, 13. juni (1941). Nove vesti o rođacima izbeglim u Split Albala je saznao od gospođe Rabinović, koja je direktno odande doputovala u SAD 19. juna 1941; isto, str. 62, Ponedeljak, 23. juni (1941); isto, str. 63, Utorak, 24. juni (1941). Albala je zabeležio da je gospođa Rabinović veoma uporno i nametljivo nastojala da se u SAD iz Splita prebaci i njen suprug dr Leo Rabinović, poznati lekar, koji je bio na službi u Ministarstvi spoljnih poslova, a zatim na Dvoru. Na molbu njegovog sina, Petra, Albala je 10. jula 1941. napisao za dr Rabinovića uverenje koje mu je bilo neophodno za ulazak u SAD; isto, sv. 7, str, 6, Četvrtak, 10. juli (1941). Kada je stigla vest da se dr Rabinović u Bilbau ukrcava na brod za Kubu, odao je priznanje njegovoj ženi na upornosti; isto, str. 26, Utorak, 19. avgust (1941).
[43] Isto, sv. 6, str. 58, Četvrtak, 19. juni (1941); isto, Petak, 20. juni (1941).
[44] Isto, str. 60-61, Subota, 21. juni (1941); isto, str. 61, Nedelja, 22. juni (1941); isto, str. 62, Ponedeljak, 23. juni (1941).
[45] JIM, ZDA, sv. 7, str. 2, Utorak, 1. Juli (1941).
[46] Isto, str. 5, Ponedeljak, 7. Juli (1941); vidi i: S. Nešović, Svet o nama 1941-1945, knj. 1, str. 142-143; Milan Koljanin, Ratni zločini u Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu. Problem utvrđivanja, Istorija 20. veka, br. 2, 1998, str. 87-102.
[47] Isto, str. 6, Četvrtak, 10. juli (1941), K. Fotić, Rat koji smo izgubili. Memoari, str. 88-89. O takvom jugo-sloven-skom studentskom domu u Lisabonu drugi izvori ništa ne govore; vidi: Žorž P. Santuš Karvalju, Prilike među jugoslovenskim izbeglicama u Portugaliji (1941-1945), Istorija 20. veka, br. 2, Beograd 1985, str. 93-129. Albala nije zabeležio da li je došlo do susreta Fotića i Perlcvajga, ali ovo je, izgleda, prvi kontakt predstavnika “Svetskog jevrejskog kongresa” i predstavnika jugoslovenske vlade. O novim kontaktima tokom septembra 1941. vidi u daljem izlaganju. M. Ristović prvi kontakt SJK i jugoslovenske vlade vezuje za 18. februar 1942; U potrazi za utočištem, str. 279.